Dr Gayova (sa Interne Klinike Medicinskog Fakulteta i Univerziteta Pavla Jožefa Šafarika u Košicama) sa svojim kolegama, objavila je rad u kome se nalaze rezultati merenja koncentracije karnozina u plazmi, eritrocitima i u mokraći pacijenata sa dijabetesom melitus tip I. Cilj istraživanja je bio da se proceni odnos koncentracija karnozina među njima i da se uporedi sa koncentracijama kontrolne grupe.

Grupa se sastojala od 33 pacijenta (15 muškaraca i 18 žena) sa dijabetesom melitus tip I. Prosečna starost pacijenata bila je 39,4 ± 13,8 godina. Rezultati su se poredili sa kontrolnom grupom zdravih ljudi. Karnozin u plazmi, urinu i eritrocitima se merio  automatskim analizatorom aminokiselina (kompanije Mikrotechna Prag). Vrednosti nivoa karnozina su date u mmol/l, u urinu su konvertovane u µmol/24h. Koncentracije karnozina u eritrocitima su izražene u mmol/g Hb. Prosečno vreme trajanja dijabetesa kod pomenutih pacijenata bilo je 13,0 ± 9,7 godina. Renalne funkcije su ocenjene klirensom endogenog kreatina. Prosečan iznos glumerulske filtracije u grupi bio je 1,53 ± 0,52 ml/s.

Poređenjem rezultata koncentracije karnozina u plazmi, pacijenata sa DM tip I i kontrolnom grupom, nije se uočila značajna razlika. Međutim, kod pacijenata sa DM tip I, koncentracije karnozina u eritrocitima bile su značajno niže (p<0,01), takođe su bile niže i koncentracije u urinu (p<0,05), renalna tubularna reabsorpcije karnozina je pak bila veća (p<0,01). Primećena je korealacija između karnozina u urinu za 24 sata i glikozurije, opisana je linearna zavisnost između glukozurije i alanina u urinu (p<0,01, r =0,448).

Kod pregledanih pacijenata sa DM tip I, primećene su niže koncentracije karnozina u eritrocitima, a koncentracije karnozina u plazmi su bile nepromenjene. Samim tim bi moglo doći i do smanjenja karnozina u drugim ćelijama u organizmu. Niža ekskrecija i viša tubularna resorpcija karnozina ukazuju na napore organizma da sačuva ovaj esencijalni dipeptid. Bubrezi su, u stvari, glavno mesto katabolizma karnozina. Da li se karnozin izlučuje u nepromenjenoj formi ili se deli na osnovne komponente histidin i β-alanin, ostaje da se ispitata. Pozitivna korelacija između glukozurije i alanina u mokraći, opisana gore, više ukazuje na drugu mogućnost konačnog metaboličkog procesa.

Kolike su zalihe karnozina u telu najbolje pokazuje njegova koncentracija u mišićima. U kliničkoj praksi, za procenu metabolizma karnozina, najbolji pokazatelj je koncentracija u eritrocitima.

Ispitivanje u plazmi je manje precizno, jer se deli karnozinazom, i zato treba klirens i frakcionu ekskreciju karnozina pažljivo razmatrati. Indirektno, to pokazuju i rezultati smanjenja karnozin kod pacijenata sa DM tip I u poređenju sa kontrolnom grupom, tek njegovim merenjem u eritrocitima. Kada je koncentracija karnozina u ćelijama niska, karnozin je manje dostupan za metaboličke procese i zato je ograničeno njegovo učešće u antioksidacionim odbrambenim reakcijama organizma i kod neenzimske glikozilacije belančevina. Karnozin se apsorbuje u tankom crevu, specifičnim aktivno – transportnim sistemom u ćelijskim membranama trepljastih ćelija, dolazi do krvi i dalje se transportuje do bubrega, jetre i mišiće. Absorbovan karnozin se koriti u perifernom tkivu, ili se hidrolizira na β-alanin i histidin i metaboliše se u bubrezima, jetri i mozgu. Sposobnost karnozina da smanji oksdaciju LDL-holesterola heliranim jonima bakra, ukazuje na njegovu mogućnost da spreči razvoj ateroskleroze, formiranje AGEs, u krvnim sudovima dijabetičara, koji oštećuju bubrege i druge organe.

Zaključak studije  je da je moguće, suplementacijom karnozinom i dostizanjem fiziološke koncentracije karnozina, postići pozitivne efekte kod razvoja nekih hroničkih komplikacija dijabetesa ili sprečiti oštećenja tkiva slobodnim radikalima.